Izvor: vojnopolitickaosmatracnica.wordpress.com
Ruski predsednik Vladimir Putin naredio je nedavno vladi da svi učesnici operacije „Rusko prleće“, kao i porodice stradalih vojnika, podoficira i oficira budu obeštećene, da im se isplate odštete, krediti i pomognu njihove poridice, pokrenula je i priču o našim policajcima i vojnicima od kojih nekima status borca nije i dalje priznat iako su branili Srbiju odnosno tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju. Doktor Dragan Palvović i sam učesnik odbrane otadžbine od albanskog terorizma i NATO agresije podseća da i kod nas ima puno zaboravljenih boraca posebno iz redova Posebnih jednica policije MUP Srbije koji su nosili teret odbrane protiv albanskog terorizma na svojim plećima.
AUTOR: DR Dragan Pavlović pedijatar
Doktor Dragan Pavlović pedijatar u Dečijem dispanzeru u Užicu tokom NATO agresije boravio je na prostoru Kosova i Metohije kao lekar Užičkog odreda Posebnih jednica policije MUP-a Republike Srbije i brinuo ozdravlju kako policajaca Užičana, Šapčana i Koceljevaca koji su se pridružili ovoj četi, tako i albanskih civila. Ova jednica je hrabro učestovovala u najžešćim okršajima sa teroristima UČK na području Drenice, ali nikad nisu prekršili kodeks ratovanja ni Hipokratovu zakletvu.
Kako je život nepredvidiv, pun iznenađenja, zamki, velikih iskušenja? Ko može i pomisliti šta će ga snaći, kako će se osećati i da li će reagovati ispravno? Životinjske reakcije su instinktivne, osete opasnost koju niko i ne sluti. Šta oni imaju, što ljudi ne sanjaju?
Osećaj za buduće zemljotrese, klizišta, tornada, beže u sigurna područja gde im niko ništa ne može. Oni su deo prirode, saživeli se sa njom, poznaju njene ćudi, koriste njene lepote, ali i znaju za opasnosti koje mogu nastati iz čista mira.https://vojnopolitickaosmatracnica.wordpress.com/2022/03/21/secanje-na-odbranu-kosova-i-metohije-dr-dragan-pavlovic-prestaje-li-rat-uopste/embed/#?secret=x7XZIo9lF7#?secret=nLtkqzJWfW
Ko ih je to naučio?
U isti mah svi zajedno, na istom prostoru, stari neprijatelji, bore se za svoj opstanak, za život. Nikom ne pada na pamet da lovi, da nešto iskoristi, kada imaju zajedničku sudbinu. Lav i srna, zec i lisica, zajedno u čoporu. Svi jednaki, sve što ih je razdvajalo, sada ih je spojilo. Šta je sa ljudima koji su na najvišem nivou inteligencije, podigli lestvicu tako visoko, a pali nisko? Možda bi bili pametniji da prate ponašanje životinja.
Nešto bi od njih i naučili i bolje prošli u životu. Kako biti oprezan, ako si naivan?
Iste greške praviš, jer veruješ drugima. Nemaš svoje mišljenje, a nikada ga nisi ni imao.
Možda ti se činilo da si samostalan, odlučuješ o svom životu, a on ti je već unapred određen, ali ti niko nije javio. Zašto bi se neko i trudio da te obavesti, jer nisi bitan?
Ti si samo jedinka društva, gde važe pravila pisana i tajna. Prva možda i znaš, ali ova druga su ti tako daleka da ih nikada otkriti nećeš. Suviše si uprostio činjenice, prilagodio svome viđenju i tumačenju, kako ti odgovara. Kao da mozak nemaš, ni logiku, ako su te zmije ujedale, zašto bi se plašio guštera. Poništio si narodne mudrosti, jer misliš da su glupe, da su prevaziđene. Ti si iznad naroda, iznad života.
Kako budali objasniti da nije pametan, on to ne prihvata, on i sam ne zna koliko je plitak, ograničen?
Teško je dokazati nešto nemoguće. Lakše je bukvi objasniti da se pomeri jer smeta. Ako ni ona neće, jednostavno je posečeš i stvar je rešena. Kada su drugi u pitanju, tu smo odlučni, uvek imamo neki savet, koji je tako ubedljiv, da ne postoji nikakvo drugo rešenje, osim onog koje mi namećemo.
Da li smo toliko pametni kada smo mi u pitanju?
Daleko od toga, greške su nam tako velike, da se iz vasione vide. Svi progledaše, osim nas, svi shvatiše, ali tikve nikako. Šta se to dešavalo što nam je bistar um mutilo? Ko nas to prevede žedne preko vode, a nismo je ni videli?
Kako videti nešto što ti nikada neće biti jasno, jer nisi imao blizak susret sa đavolom? Imaš neko iskustvo, koje ćeš kao da primeniš u svakoj situaciji, ali to ti nije dovoljno ni za početak, a kamoli kraj. Šta može toliko strašno da se desi, a da shvatiš koliko si nemoćan? Gde ti je sada sigurnost i prave reči koje ćeš reći, a zaboravio si i svoje ime?
Kako se zoveš, izgubljeni čoveče Balkana? Ko su ti pretci, gde ti je prošlost? Jesi li kršten ili nisi ni prošao pored crkve? Šta si radio, kojem Bogu si se molio?
Isterao svetce iz svog života, umislio da si nedodirljiv, da zla kob može samo drugoga da snađe.
Šta je promašaj, ako nisu zablude?
Ko nas to navuče da jezerom gazimo, po tankom ledu, a nosimo veliki teret? Zato potonusmo u hladne dubine. Kako je hladno otrežnjenje, bez vazduha, pluća koja pucaju, a srce treperi i staje. Da li smo shvatili šta nam se dešava, dok gazimo po dnu blatnjavog jezera?
Svuda neka trava koja nam ruke veže, zapetljali se, gledamo iz dubina nebo.
Ono je tako daleko.
Vredi li nam to što smo osvešćeni na takav način? Kome smo potrebni, a nemamo daha? Gde nam je molitva, koju i ne znamo? Šta će nam život, ako ga nismo shvatili? Kakvu šansu možemo dobiti, a nismo je zaslužili? Sada smo spremni za borbu, ali protiv koga? Izgleda samo za goli život, jer ništa drugo i nemamo. Zašto se truditi, kada je sve besmisleno? Kako opravdati sebe, naći neki razlog da nismo znali šta nam se sprema? Godine devedesete, dođoše nam glave. Kako Srbi potonuše tako naivno? Izlazimo iz žabokrečine ledene, da vidimo šta smo postali? Preživeli davljenici na obali ostali. Zar je potrebno sve ovo da istinu saznamo, da raspad Jugoslavije dočekamo u takvom haosu? Kako zagrejati ledene ruke, kako izbaciti vodu iz pluća?
Udahnuti duboko i osloboditi vezane noge, izaći iz mulja i blata. Nismo takvo iskustvo nikada imali, moralo je da nam se desi, nešto strašno, što nismo ni sanjali.
Da li je kasno za srpski narod kada je shvatio, da je lude godine protraćio? Kao kockari što izgubiše sve, i zadnje što su imali, život, staviše u zalog.
Naši zajednički susedi s kojima živesmo tolike godine, dočekaše trenutak naše slabosti. Znali su to i pre nego što su nam prišli pod okrilje koje će ih štititi od njih sami. Kada su trebali da plate za svoje zločine, bili smo im dobri. Zvali nas braćom. Kako toliko nas izgubi živote, od te iste braće, a oni ostadoše živi? Zato što nismo isti. Nije nam isti Bog, svetci, ni ciljevi. Nije nam ista zemlja. Mi branili zlu tvorevinu, oni stvarali svoje države. Draža nam je bila komuna, nego Srbija. Radili nam iza leđa, dok smo spavali. Buđenje je bilo toliko bolno, kao da smo sve svoje sahranili. Za čim smo to toliko žalili? Ko nam stvori takve emocije, koje nam uništiše razum? Kad izgubiš osećaj pripadnosti jednoj zemlji, koju imaš, Srbiji, ne možeš dobro ni da prođeš. Nisi ni zaslužio, jer si je izneverio. Tvoja moć je bila lažna, iskrivljena, a njihova volja snažna, sa podrškom svetskih sila. Oni su znali šta im je činiti, pripremali se godinama. Mi smo sve to pratili i javnost obaveštavali, a ništa nismo preduzeli, jer smo se nadali.https://vojnopolitickaosmatracnica.wordpress.com/2022/03/17/iz-pera-doktora-dragana-pavlovica-doktora-specijalnih-jednica-policije-mup-srbije-da-li-smo-krivi-sto-smo-srbi/embed/#?secret=kcKb906Uf9#?secret=wiYjwpohMn
Dok su njihove zemlje vojno jačali, mi smo očajavali. Gde su nam bile oči? Kolektivno slepilo i ludilo, zadesi srpski narod. Jednu po jednu zemlju odvojiše, priznaše i pokoriše. Ko nam to ote našu decu, kad nisu ni punoletna? Kako će bez nas kroz život ići kad je tako težak? O svima mislimo, samo ne o sebi. Takvi su roditelji, žrtvuju se za tuđu decu, a svoju nisu ni upoznali. Pokušavajući da ih vrate, izgubljene duše, zabludele sinove.
Ko je pitao vojsku i policiju, koju će cenu platiti, bili su pozvani, sedali u kamione i ostavljani u mračnim noćima? Nisu znali ni gde su, ni zašto su ih doveli tu, do minskih polja, do rafalnih paljbi. Golobradi vojnici, bili su živi štit, izgubljenih iluzija. Niko im ništa nije govorio, osim: “Dole glave”. Nisu to bile tuđe zemlje, svuda je bilo Srba, sve se izmešalo, kao na pijanoj žurci, gde se nije znalo ni ko pije ni ko plaća. Svi su bili veseli, jer su znali da cenu plaćaju samo Srbi, a oni su dobili sve što su želeli. Ratni provod i svoje države. Koliko je ostalo na tuđoj zemlji, poslato ne da bi se vratilo, već da bi im grobnice bile zajedničke?
Od Slovenije, Hrvatske, do mešovite Bosne. Taj lonac koji se krčkao, morao je da eksplodira. Ništa se dobro nije moglo desiti, kada nas je sreća napustila. Tada smo shvatili, ali je bilo kasno. Mnogo žrtava, gde Srbi prođoše kao na “Sremskom frontu”. Od onih istih, koji ubiše moje dedove, Miju i Milorada. Miji ostade ćerka, tek rođena, a Milorad nije stigao ni da se oženi. Imao je suknene pantalone, mladost koju je presekao rafal preko stomaka. Deda Dušan ih je tražio, prevrćući leševe nekoliko dana. Na kraju ih je našao i doneo u Belotić, gde su na groblju sahranjeni.
Nestala je jedna mladost, na kraju drugog svetskog rata, kada je sve bilo završeno, ali su Srbi morali da plate suludu cenu slobode, od Ustaša, koji su se povlačili zajedno sa Nemcima. Morali smo svoje neprijatelje bratski prigrliti, da bi postali deo nas.
Umesto naše mrtve braće, dobismo nadoknadu. Nije bilo važno što nisu isti, već samo da su na broju. Naše kratko pamćenje, koštalo nas je i tada, kada devedesete postadoše iste one, kao 1945. Ono što nismo očekivali, to smo i dobili, samo mnogo gore.
Vojnici po kasarnama, opkoljeni sa svih strana, jer su služili vojni rok u takvoj državi, a nisu bili u svojoj. Ko ih je mogao zaštiti, kada su im starešine bili neprijatelji. Preko noći ostadoše zarobljeni, bez komande, bez odbrane. Koliko nestade mladih vojnika, što svojom hrabrošću platiše cenu izdaje? Dok je Srbija shvatila šta se dešava, sve se već završilo. Uvek smo tražili odgovore od pogrešnih, čudili se i dalje, pravili planove, prebacivali svoje nove snage, koje su nam ulivale poverenje. Stvarali heroje koje metak neće. Tako pojedinci postadoše nesalomivi, dobrovoljci nepobedivi. Da li su sami išli, ili su bili privođeni, nije ni važno?
Srbija nije imala sa tim ništa. Sve što je preko Drine, nije nas bilo briga. U ratnom vihoru građanskog rata, mnogo je žrtava bilo, na sve strane. Zašto su žrtve tolike pale, niko to ne zna? Organizovali su se kako znaju i umeju. Branili neodbranjivo. Spašavali propast, od potpunog uništenja. Da li su imali toliko moći, da zaustave silu svetskih razmera? Bili su ostavljeni, ali su tu živeli. Zato je odbrana bila do poslednjeg. Uspeli su da svojim telima naprave granice Republike Srpske, da je ucrtaju, i da je zadrže.
Neprijatelj je morao priznati stanje takvo kakvo jeste. Nešto su dobili, ali su dosta toga izgubili. Cena je bila visoka “Časni sud u Hagu”, čekao ih je. Optužnice već napisane, doživotne robije već odlučene. Kako je Srbija pomogla svome narodu koji je ostao u zajednici sa neprijateljem, svedoci smo i tih događaja? Istaknute pojedince uz dogovor, prebacivala je u Hag.
Nagledali smo se čuda neviđenog. Hvatali su ih kao kriminalce, probisvete i slali dzelatima, a znali su ishod. Kako povukoše vojsku iz Krajine? Ko im to naredi, a da nije iz Srbije? Desi se oluja, uragan koji odnese 250.000 Srba sa svojih ognjišta. Dočekasmo kolone traktora, većinu ispratismo na nova gubilišta “Kosovo i Metohiju”. Malo im je bilo stradanja, bilo je potrebno da vidimo Krajišnike, koliko mogu da izdrže. Izigravasmo Boga, da ako više pate, bolje će im biti. Krajina pade, tuđa zastava se vijori. Slavi se pobeda nad golorukim narodom, koji ostade na milost i nemilost bezdušnika. Mnogi su stradali, njihove žrtve se ne broje, njihove patnje niko ne čuje. Svi gluvi ili se prave ludi. Kao da se ništa nije desilo. Srbija je na zaštićenom ostrvu, koja će ostati van takvih događaja. Kome piše gde je bio, ako je poginuo, ili se vratio? Ako je i napisano, bile su to samo vojne vežbe. Nisu to bili borci i ratni policajci, već dobrovoljci koji snose sami odgovornost za ono što su uradili, a i za ono što nisu. Država s tim nema nikakve veze. Nemaju ni emisari koji su išli po mraku da narede povlačenje, da Oluja lakše prođe.https://vojnopolitickaosmatracnica.wordpress.com/2022/03/17/23-godine-od-nato-agresije-secanje-na-posebne-jedinice-policije-pjp-iz-cele-srbije/embed/#?secret=oQNoPMHkky#?secret=8bffvZxunZ
Prođe i Oluja, pogodi Srbiju, kao munja. Rasturi nam dušu i srce, donese nam tugu i bol. Te ratne igre u kojima srpski narod postade učesnik, izgubismo, jer se nismo dobro pripremili. Trebalo nam je još vremena, mudrosti, a i hrabrosti, a ne kalkulisanje i kockanje za zelenim stolom. Kada je kockar nešto dobio? Uvek je sve izgubio. Pa kako se niko nije na vreme ubio, da ne napravi toliku štetu? Možemo samo da žalimo, jer smo imali moć, imali heroje, imali sve, a nismo imali ništa. Komande: “Kreni, stani, vrati se”, pa opet isto. Gde se to učilo, a da je pametno bilo? Sigurno nije od Živojina Mišića, Stepe Stepanovića, i drugih naših vojvoda, već od savremenih političara u kabinetima. Sa takvom strategijom, dobro smo i prošli. Kako ostade iko od Srba na tim prostorima, gde su činili veći deo stanovništva?
Na našu nesreću, a na sreću naših neprijatelja, vrlo malo. Ako su preživeli, bolje da i nisu. Ne bi veću sramotu videli i doživeli, kada su ostali bez prava glasa. Ostadoše u dve evropske zemlje, bez tabli sa ćirilicom, da budu pokorni i da se klanjaju. Sreća za njih, jer su već u godinama, pa neće još dugo morati da žive u ropstvu. Ostaće istina, gorka, koja će nas proganjati dok smo živi, da ono što smo trebali, mogli, nismo učinili.
Sa belim rukavicama, ništa se ne dobija. Osim ako su to oficiri na konjima, sa isukanim sabljama i srpskim zastavama. Naređuju juriš: “Za mnom braćo u pobedu ili smrt”.
To je naša prošlost, kada se tako ratovalo, nije bilo povlačenja, ni glupih naređenja. Završi se naša epopeja. Peremo ruke, da sklonimo tragove baruta. Umivamo lice, trljamo da bi ga videli, ali ga nema, jer smo ga izgubili. Gde je nestalo, da li smo mi krivi zbog toga? Imamo li imalo srama, lakše bi podneli i stotinu ljutih rana. Gde nam je kajanje, o ljudskosti da i ne govorim. Sami smo napravili granicu, uvodimo mi sankcije Srbima iz Republike Srpske. Za čije babe zdravlje, u ime koga, šta ćemo dobiti od toga? Svaki put, kao što smo i dobili, poniženje i osećaj srama. Kao na “Golom otoku” dobismo “Toplog zeca” kroz čiji špalir svaki Srbin mora da prođe. U tom špaliru, sve iste nacije, pravoslavne vere. Dobili smo ono što nas osvesti, da nacionalizam nije bolest, već iskonska potreba.
Davno izgubljeni, molimo se Bogu, svojoj slavi, svetci nam iz usta govore: “Srbi, grešni ste jer niste dostojni svojih predaka, niste učinili ono što ste mogli, da sprečite stradanje svoga naroda”.
Ognjišta im ugašena, kuće su im razorene, više ih je u jamama, zatrpani živi, nego što hodaju po tuđinskoj njivi. Ništa nije isto, niti će biti, stalno neke pouke, na greškama učimo. Da smo ostali i bez mozga, pametniji bi bili. Mi žalimo, oni slave.
Mi kukamo, dok su naše glave, izgubljene i nestale po jamama, pećinama, po rekama, planinama. Turci su ih na kolac nabili, ovi su ih u zemlju sakrili. Kada smo mislili da je sve konačno gotovo, da Srbija postaje garant mira, da naše granice niko neće više da dira. Imamo svoju zemlju, malu, ali jaku. Okrenusmo se Bogu, crkvi i narodu. Da li je to dovoljno, jesmo li sve ispunili, što se od nas tražilo? Opet nova greška, nisu nas zaboravili, već su našu propast malo odložili. Kosovo i Metohija okupirana, srpska zemlja blokirana. Ta 1998. godina, bila je naš uvod u veliku borbu, gde srpska policija i vojska krete da oslobodi zemlju svoju.
NE PROPUSTITE:
ISPOVEST RATNOG DOKTORA SPECIJALNIH JEDNICA POLICIJE DR DRAGANA PAVLOVIĆA Nikada na ovim prostorima nećemo biti spokojni, jer ako si poseban, onda si napadan. Ako budemo kao i svi drugi, onda ne treba ni da postojimo!
ISPOVEST RATNOG DOKTORA SPECIJALNIH JEDNICA POLICIJE DR DRAGANA PAVLOVIĆA: Kako smo zaboravili naše ratne heroje! Slučaj Žuta kuća
HEROJI OTADŽBINE! SEĆANJE NA UŽIČKI ODRED POSEBNIH JEDNICA POLICIJE Zadnje odredište drenički kraj!
Posebne jedinice policije i vojske, bili su pozvani, zvanično, sa uručenim rešenjima, neki i bez toga, da rasteraju teroriste i da oslobode srpski narod. Oni su to i učinili. Shvatili su svoje greške i ovde su ih ispravili. Drenički kraj je bio oslobođen, Kosovo i Metohija ponovo su srpska svetilišta. Ponos i čast vrati se borcima. Postadoše ljudi koji čine čuda, bez puške si mogao ići, osećao si se slobodan, jer si na svojoj zemlji. Za borbu mi smo rođeni, ali za prevare nismo. Tako dobismo “Račak”, dobismo razlog našeg bombardovanja u ime humanosti, u ime pravde. Zato 1999. godina postade godina našeg stradanja.
Bombardovanje uništi pravdu i Ujedinjene nacije, sile zla, napadoše Srbiju. Svi koji su položili zakletvu krenuše u odbranu, jer pravda je na našoj strani, tako smo bar mislili i osećali. Žestoke borbe, gde niko nije sebe štedeo. Bilo je pitanje života i smrti. Cela Srbija je gađana raketama i bombama. Svuda zgarišta i uništenja. Više stradalih civila nego vojnika i policajaca. Kako smo ponosni bili, ko je bio dole, a nije imao dostojanstvo izgubljeno u prethodnim građanskim ratovima, sada ga je dobio. Kakav preobražaj jednog naroda. Tada smo postali ono što su nekada naši pradedovi bili. Svesni sebe, ponosni na žrtve. Taj osećaj nikada nećemo izgubiti, jer on je postao deo nas. On je ostao da prkosi svetu.
To su Srbi, kada se probude. To su junaci, kada zbog slobode polude. To su bile borbe, neprestane. Ginulo se, a nije patilo. Kada ideš srcem i dušu ostaviš, onda nikad nećeš da zažališ. To su bili slavni dani srpskih branilaca, iz cele Srbije hrabrih policajaca, kao i vojnika, rezervista i mnogih dobrovoljaca. Borbe i stradanja, život i nadanja, sve na istom mestu, na Svetoj zemlji, na Kosovu i Metohiji. Taj polet, koji smo imali i zakletvu koju smo dali, nema predaje, nema povlačenja, ovo je Srbija. Kada imaš san i kada si siguran u nešto, branićeš ga časno i pošteno.
Opet se tamni oblaci pojaviše na nebu Kosova i Metohije, donesoše potpisano primirje koje nas vrati u Srbiju, odakle smo i doši. Kockarski sto opet u igri. Toliko obećanja, a nijedno se ne ispuni. Očekivanih nadanja, od svetskih sila koje garantovaše sve, a ostvariše ništa. Opet prevareni, iznevereni ratnici i srpski narod što osta na Kosovu i Metohiji. Toliko nestalih, ubijenih i proteranih, kad mir zavlada. Šta smo dobili, a šta izgubili?
Dobili ništa, a još nismo izgubili sve. Rade na tome godinama, ponovo prete i opkoljavaju. Dobiše i što ne tražiše, ali čekaju ono glavno, da im sami damo. Nadam se, da dok sam živ, to neću dočekati, jer ne znam kako bih preživeo. I ovo što sam doživeo, nisam dobro podneo. Ako je potrebno da prođe više od dvadeset jedne godine od agresije na Srbiju, a da se o tome ćuti a sada počinje, da se priča.
Pišeš bez imena, uopšteno, jer tako možeš, zato što si ratni doktor, jer si pomagao borcima, ali i svim drugim kojima je bila potrebna pomoć. Cenio svačiji život i borio se za njega. Nikakvu razliku nisi pravio, jer si poštovao ljude. Ako imaš prave vrednosti, jedino takav možeš i da budeš.
Posle toliko godina, ratni veterani PJP (Posebne Jedinice Policije), udružuju se, pomažu jedni drugima, bore se za svoja prava koje godinama nisu mogli da ostvare, jer Srbija za koju su se borili, koja ih je pozvala, kada je bila napadnuta, nisu dobili “Status boraca”.
Pa ko se onda borio, a da borac nije bio? Šta smo bili? Kako nas nazvati? Šta je potrebno dokazivati i kome? Ko nam to brani, ko nas to davi, ko nas ubija ponovo?
Kakve svedoke traže, nisu to žiranti, ne uzimamo mi kredit od banke, pa smo neodgovorni, nećemo ga vratiti, pa treba neko da plaća, umesto nas. Mi smo bili na svetom mestu, a ne na vojnoj vežbi, gde se ginulo, gde se jurišalo, a nije odstupalo. Svako je imao svetu obavezu.
U borbama policajci PJP su bili borci koji nisu štedeli sebe, koliko ih je poginulo, koliko je invalida ostalo, kao i mladi vojnici, rezervisti, ne treba zaboraviti ni dobrovoljce. Ratni doktori bili su humanisti, oni su nosili sve sa sobom, osvajali planine i najviše kote, da bi bili sa svojim borcima. Ko negira njihovo postojanje, gde se kriju njihove zapovesti? Nisu to duhovi da nestanu. Nisu to obični građani, bez prošlosti, bez slave koju su u borbama stekli. Posle toliko godina, kada sam čuo, da policajcima, učesnicima, status borca nije dat, nisam mogao da verujem. Kakvi smo to mi ljudi? Ko pretstavlja Srbiju? Ko poništava naše postojanje? Ko nas žive sahranjuje? To sigurno nisu oni, koji bi krenuli u odbranu napadnute zemlje, jer sa takvim razmišljanjem, tu nema časti, ni dostojanstva, tu nema ljudi. Biram reči, kako ih nazvati? Saosećam sa ratnicima PJP jer još nisu postali borci, pa ne mogu ih tako nazvati. Kada dobiju to zvanje, od kabinetskih stručnjaka, biće pravo čudo. Ko pita Srbiju, Kosovo i Metohiju: “Ko je branio, krvario, da li je imao vremena da vodi dva svedoka sa sobom?” Ko je pravio spiskove i slao ih tačno tamo gde treba? Da li su živi ti administratori ili su otišli u penziju? Kako se sve to izgubilo? Šta je sve predato? Da li je šta ostalo, što će da potvrdi kada je ko bio, na takvom mestu, gde se piše istorija? Svi veterani koji su preživeli, imaju toliku snagu, ali i gnev, jer njihovo postojanje je samim takvim nečinjenjem, poništeno. Njihovi životi boraca ne postoje. Nisu ni brojke, nisu ni bili dole, a kada je trebalo, dolazili su da ih mole. Kada jedinica ode na ratište bez doktora i tehničara, pa pretrpi gubitke, a ti se tek vratio, nije im bilo teško da dođu oficiri Šabačkog MUP-a da mole, ne da naređuju, da ideš ponovo. Tada sam znao da činim pravu stvar, a znam i sada. Nisam ja išao na Kosovo i Metohiju, jer sam bio fasciniran njihovim epoletama, već sam išao zbog mojih prijatelja, kojima nije imao ko da ukaže pomoć, ako im zatreba. Te emocije koje smo imali, vodile su nas pravim putem. Časne namere, nikada ne mogu biti ukaljane nečasnim ljudima. Poznajem ratnike PJP, poznajem njihovo razočarenje, jer oni koji odlučuju o njihovom statusu, nisu bili na Kosovu i Metohiji. Da su bili, znali bi to da cene. Pogledajte samo veterane drugih zemalja, u prvim redovima, sa odlikovanjima, stoje, kao primer drugima kakvi treba da budu, ako do rata dođe. Oni su vodili još i osvajačke ratove, osvajali druge zemlje u ime demokratije, ubijali predsednike, civile i ostavljali pustoš, a kakve zasluge su dobili. Šta bi tek bili, koju počast bi imali, da su branili svoju zemlju od drugih? Mi koji smo isključivo branili otadzbinu, svako na svoj način, nisu nam potrebna odlikovanja da bi ih stavili na grudi i šepurili se kao pauni. Potrebno nam je zbog naše dece, koja će znati da cene žrtvu koju smo svi mi podneli, kao i naše porodice koje smo ostavili.
Kome se zahvaliti posle ovoga? Jedino svojim porodicama, ako su nam oprostile što smo ih ostavili, a nismo morali. Da li je baš tako?
Sigurno da nije, bio je rat, poziv se nije smeo odbiti, jer u ratu važe druga pravila. Postoji vojni sud, ali i onaj mnogo strašniji, sud časti, pred kojim će svako od nas stati.
Ako nemaš dostojanstvo i čoveka u sebi, sasvim ti je svejedno, koji je sud. Zato veterani imaju sve ono što oni koji osporavaju “Status borca” nemaju. Nije nam potrebno nešto što nam ne pripada, već ono što smo svojim učešćem krvavo zaradili, a to je poštovanje koje se dobija velikim delima. Koje je veće delo od odbrane napadnute zemlje?
Ako braniš otadzbinu, braniš i porodicu, braniš sve ono što je najvrednije u životu. Ako izgubiš život, nemoj ga žaliti, jer samim odlaskom, ti si ga već dao. Ko je verovao da ćeš se vratiti? Sigurno ne oni koji su te i poslali, jer tada si im trebao, a sada su zaboravili veterane i njihove žrtve. Nismo mi ničije sluge, ni poltroni, ljudi bez morala, mi smo hrabri ratnici koji brane svoju zemlju Srbiju, ona zaslužuje i mnogo više, od života, a “Status borca” slobodno neka daju sebi, oni koji su sedeli u kabinetima, ili su tek bili rođeni, ili su bili skriveni u nekim drugim zemljama, sa kojima smo ratovali. Uvek će biti onih koji su protiv pravih vrednosti, koji će se takmičiti da što više zla nanesu časnim ljudima. Oni to nemaju, oni i ne znaju šta je to. Život nas je šibao i bio nemilosrdan, svih ovih godina. Skupo smo platili svoje rodoljublje. Nije to plaćeno kriptovalutom, virtuelnim novcem, već životom. Uvek će biti onih koji znaju da cene prave vrednosti, kao i porodice, koje su toliko godina trpele zbog nas.
Uvek je bilo i biće: “Kad oružje zaćuti, fukare progovore”.
Sa svih strana okruženi smo neprijateljima, koji čekaju pravi trenutak, da završe započeto. Da li će tada ratni veterani dobiti “Status borca” i biti pozvani, jer će im tada trebati? Ko će imati smelosti, hrabrosti, da ih pozove, isti oni koji nemaju časti, ni obraza, oni koji zavaljeni u foteljama zaboraviše, šta učiniše?
Nepravda ratnim veteranima, ne mora biti ispravljena, istorija će biti ispisana njihovim delima, a zemlja Srbija odužiće se, jer ona pamti sve, ona ne zaboravlja ko je šta učinio za nju. Oni koji su je izdali, na bilo koji način, biće zapisani crnim slovima, uklesanim u kamenu, da se njihova imena nikad ne zaborave, da ih se stide njihovi potomci, ako budu drugačiji. Takve ni zemlja neće primiti, a nebo će im suditi.
Strašnije kazne nema od Božijeg suda. On ne prašta, on kažnjava. Nema kajanja, nema molitve, biće osuđeni na lutanje po bespuću, mesto im je sa đavolom, ako ih i on ne odbaci, jer su gori od njega. Ratni veterani su bili borci za slobodu, borili se protiv ropstva, branili srpski narod, nema tog smrtnika koji će ukloniti besmrtne ratnike. Nije nam stalo da neko ko nam nije dorastao odlučuje o našem statusu. Da nismo to što jesmo, bili bi kao oni, nečije sluge, koji ljube skute, obučeni u kožne kapute.
Posle toliko vremena, kažu da je donet zakon koji priznaje “Status borca”. Potrebno je da imaš dokumenta, koja će da dokažu da si zaista to i bio.
Niko ne zna koliko je boraca bilo, da li su svi na spisku ili nisu, da li su na broju ili su izginuli braneći otadzbinu svoju.
