Lepo nedeljno jutro… Drug maj 1999 godina u 08:35… Zgrada SUP-a u Kosovskoj Mitrovici prazna.. Ipak, straža i nekolicina ljudi, što u uniformi, što u civilu, vrzma se po prizemlju.
Jedinice su na položajima… U toku je akcija u Starom trgu. U zgradi dežurni… Lagano se skupljaju trebovanja…
Ljudi iz 35-og su na ispomoći na našem terenu. Mora sve da se obezbedi.
Odjednom kreće pakao!
„Pogodili su nas, vadite sve žive!“
Sve se ruši… Sve pada… Udara po ljudima… Ne može da se dođe do vazduha. Svuda prašina… Dim…
U trenutku shvatamo da nema Vitka, vidimo kako Aksentijević leži mrtav. Od tog prizora mi se slošilo…
Cole zapomaže da ga ne ostavljamo, Strakija čujem, ali od silne prašine i dima ne vidim ga. Prepoznajem Kocićev glas koji mi govori da će se on pobrinuti za njega i da traže preživele.
Vidim Kocića, na izmaku je snage, a meni skreće pažnju na moje rane, na koje nisam do tog trenutka ni obraćao pažnju.

„Ma ne boli, samo da su ostali živi…“
Kako to izgovaram, vidim Vučinića, Sekulu i Milanka ranjene…
Kada su nam sanirali povrede, prvo pitanje mi je „Gde su Aksentijević i Vitko?“
Govore kako Vitka još uvek traže, a da je Aksentijević mrtav..
Kao da je vreme stalo…
Samo mi te reči odzvanjaju u ušima.
Uzvikujem: „Bio je živ, video sam ga! Ti si se doktore zbunio!“
Dobijam odgovor: „Ne, nažalost nisam…“
Pitam za ostale…
„Stabilizovani su i nisu životno ugroženi, ali…“
Izvlače nas odatle, ali ne znam da li sam srećan što sam živ, ili psihički i emotivno uništen što ću sa sećanjem na ovaj dan, živeti do kraja života…
,,Ćato brate, živ si!“
Ne sećam se ko je to bio, jer u tom trenutku sam razmišljao kako preživeti i kako saopštiti nemile vesti porodicama nastradalih…
Sve ovo što se desilo nekako sam i pregurao, ali trenutak kada sam morao obaviti poziv i saopštiti stravične vesti, dok su se sa druge strane žice čuli jauci, naricanje i plač, jedva sam izdržao… Da i ja ne zakukam, ne vrisnem, iako se u meni sve lomilo.
Sahranjeni su uz sve počasti…
I dan danas, nakon 22 godine nisu zaboravljeni niti će biti!
Učite svoju decu da postanu pravi, realni heroji, u svim segmentima života, i da ostave trag dobrote za sobom, jer samo tako naša borba i žrtve neće biti uzaludni.
A vama, braćo moja nebeska, neka Vam Bog podari miran počinak…
Bićemo mi ponovo zajedno!